Citati koje
dolje navodimo su izvaci iz opisa svečanosti prigodom blagoslova i polaganja
kamena temeljca za novu crkvu u Veloj Luci. Događaj se zbio 2. kolovoza 1846.
godine a opisao ga je 1852. godine u svojoj knjizi o Veloj Luci ugledni Blaćanin
(1846. sindik) Nikola Ostojić. "U
zoru dana 2. kolovoza došla je iz Vele Luke povorka staraca na konjima, da
prati biskupa i k tomu pješice skup "kumpanija" - mladića obučenih
u staroj narodnoj nošnji oboružanih puškama i mačevima sa zastavom i bubnjem.
Međutim je i biskup izlazio iz svog stana u kući Kalogera, te se je uputio
na put sa svim gore spomenutim gosparima ...
I u jutarnjoj hladovini, u mirnom i vedrom zraku pri izlasku sunca, lijepo
je bilo vidjeti ovu povorku uzduž polja, predvođenu od razvijene zastave i
neumorno vijane snagom mišica cijelim putem od alfira Jurja Jokovića, nećaka
dušobrižnika; od bubnjajućeg bubnja; od velolučkih mladića u neobičnoj nošnji,
koji su neprestano pucali iz svojih pušaka; od staraca na konjima; od biskupa
sa svećenstvom;..."
..."po doličnoj okrepi, biskup se privolio molbi sindika, da ide gledati
na Lučici ples po starom običaju izveden od takozvane 'kumpanije'. Izvađali
su ga veoma lijepo gori spomenuti mladići pod vodstvom Ivana Oreba, pristava
seoskog glavara. Iako je taj Oreb imao 66 godina, ipak je izveo svoju ulogu
kapetana uz veliko odobravanje."
Ovo je prvi opis velolučke kumpanije. Je li se ona izvodila i ranije, ne može
se sa sigurnošću tvrditi. Međutim, ima naznaka. Na to upućuje podatak iz službenog
spisa što ga je blatski plovan don Frano Franulović uputio francuskom zapovjedniku
Blata 1808. godine: "...o škodljivim prilikama u Blatu i Veloj Luci tražeći
da se plesovi ne vrše u svečane dane pred crkvom, jer topot nogu i svirka
mišnjica odvraćaju od pobožnosti one koji su u crkvi."
U desetljećima poslije izgradnje crkve sv. Josipa i osnutka velolučke župe
kumpanija se sigurno izvodila. Podataka o tome nema mnogo ali ih ima. U člancima
iz onodobnog tiska ima navoda koji govore da se Kumpanija izvodila 1876. godine
prigodom uvođenja u službu novog župnika don Frana Cetinića. A o izvođenju
ove igre početkom 20-tog stoljeća svjedoče sačuvane fotografije i pjesma što
ju je sastavio Velolučanin Antun V. Simatović.
(Istraživanje
prof. Zvonka Maričića)
Antun V. Simatović
Velolučka kumpanija
Bi
tisuću i devet stotina,
Preko toga jošte šest godina,
U cik zore pri prenuću mraka,
Javljala se vila sa oblaka.
Neoprana i neočešljana,
Sinoćnijem vinom razigrana,
Dozivala mladog kapitana
Po imenu August Padovana.
"Na noge se zlatno krilo moje,
"Da sakupiš sokolove tvoje,
"Sokolove, sive sokoliće,
"Ljute zmaje i mlade laviće.
"Krilo moje, zeno mojih veđa,
"Raspali im duh junačkih pređa,
"Usplamti im srca onim žarom,
"Opoji ih onom slavom starom.
"Spomeni im prošaste junake,
"Neka sl'jedu njihove korake,
"Neka idu sve njihovim tragom:
"Počni sinom, ušmaninu vragom."
Pa dozivlje junačkoga sina,
Barjaktara Žuvelu Marina:
"Vrli sine, diko od junaka,
"Ti ćeš razvit trobojnog barjaka.
"Pod davne nam slave biljeg ovi
"Sletiće se mladi sokolovi;
"Kud će srce, tud i noga laka,
"Brat do brata, junak do junaka."
Vila reče. U oblak se zavi
Da se češlje i da se opravi.
U to zora svanu iza gora,
Zlateć brda i pučinu mora.
Kad je bilo oko deset sati
Poče bubanj silno udarati.
K svetoj crkvi kreće kumpanija,
Pred njom troboj-barjak se izvija.
Mili Bože, čuda negledana!
Lijepo li je četa poredana!
Preko Luke - sinci Davorovi -
Redaju se kano sokolovi.
Pred svima je junak od vrline
Po imenu Žuvela Marine.
Jeste junak od dobra junaka,
Vesela ga porodila majka!
U ruci mu trobojnica draga,
Vjernom sinu i mila i blaga,
Rujna, b'jela i plavetna boja,
Sveta si mi ti oznako moja!
Za njime je četi Kapetane
Po imenu August Padovane.
O boku mu tanahna sabljica,
A za kapom noja perjanica.
Lako stupa korak za korakom,
Vjeran junak za svojim barjakom,
A za njime mladi srzent-baša,
Kuzma Bačić - uzdanica naša.
Sad me počuj moje milo ranče,
Na koplju mu crvene naranče;
Crvene se kao lica žarka
Poredanih svih ovih junaka.
Braćo moja, nudermalo stan'te:
Po za njim je Šeparović Ante;
Junak sjaje kano sunce žarko -
Bješe junak i otac mu Marko.
Za njim ide soko od sokola,
Vrli junak naš Oreb Kokola:
Čem pripjevaš, u gorici zvjerko?
Svatko znade da je junak Jerko.
Po za njim je kao soko oni,
Vrli junak Šeparović Toni;
O bedri mu ubojiti mače...
Lako stupaj, viteški junače!
Sada, braćo, pričekajte malo:
Dragojević za njim je Veskalo.
Čem zamjeraš, orle u planini?
Joze ti je soko na krajini.
Braćo moja, pričekajte jošće!
Za njime je junak Kuzma Košće.
Vesela mu dobra majka bila,
Sokola je pravog porodila.
Kako stupa drhće pod njim st'jenje,
Na dvoje se prelama kamenje;
Vrli junak, junački se vlada -
Živ mi bio, junačino mlada!
Za njim ide soko od starine,
Dobar junak Kole Tabaine.
Ne budali, svrako šarnog perja!
Mate ti je Miloš od Pocerja.
Iš, odatle, hvališa jastrebe!
Da te junak ne zgazi Orebe...
Čem zamjeraš, huljo nevaljana?
Jerko jeste junak od megdana!
Lijevu ruku ogolio,
Desnom balčak sablje prihvatio:
Rek'bi sad će od jednog zamaha
Da posiječe dvadeset Turaka.
Uz junake netom opjevane
Stupa junak Žuvela Ivane,
U najljepšem od mladosti cvijetu,
Krasni junak na ovome svijetu!
Vjera vam je, moja braćo draga,
U njega je ljepota i snaga.
Na široko razmahuje krila,
K'o što mi ga odnjihala vila!
Lako stupa junak ponositi,
A za njime zmaje ognjeviti,
Silni junak Franulović Mate;
Braćo moja, svi ga vi poznate.
Otkad nesta Kraljevića Marka
Nije boljeg odnjihala majka,
Ni junačkim podviknula glasom,
A ni muškim opasala pasom.
Sad vam kažem, ako li neznate,
Za njim je soko Burmas Mate.
Sivi soko perja kićenoga,
Vjera vije, imena mi moga!
Što je u nas po izbor momaka
Malo mu je ravna i jednaka,
Dobroga je roda i plemena,
poštena mu međ nama spomena!
Te poslušaj, moje milo lane,
Za njim je Jurkoviću Frane;
Jurković je na glasu delija,
O bedru mu savila se zmija.
Ljuta zmija sablja brijedkinja
Što mu dala vila posestrima.
Kud njom mane, ondje sunce grane...
Bog te živi, Jurkoviću Frane!
Sad počujte, moje mlade mome,
Za njime je Lovričević Dome;
Ja, kakvi je, bor ga ne bi ubio!
Crne brke mrko privjesio.
O bedri mu ćorda okovana,
Vidi mi se junak od megdana.
Nek mu zdrava na ramenu glava!
Ne bje bolji ni Bugarin Sava.
Dobar junak lagano iđaše,
A za njime siv sokol bijaše.
Jeste l' bijele opazive vile,
Kad prolazi junak Olić Mile?
Mili Bože, prikladna junaka,
Nema na njem plašivice znaka.
Živ mi bio sto godina dana!
Desna mu je ruka od megdana.
Bre, ne luduj u gorici zvire!
Vučetić je junak Dragomire;
Smion junak za dobrim junakom,
Lako stupa korak za korakom!
Svijetla sablja o pasu mu sije,
Svijen pojas svilene dimije,
Veružice samo zlato suho.
Kakav junak takvo mu i ruho.
Joštena je dvoje sokolova,
Dični sinci ovih vitezova.
Vjera im je i tvrda i jaka,
Neće ovih pogrdit junaka.
Prvi ti je mlada perjanica
Po imenu Padovan Ivica.
Kani me se, brate, mudrovanja,
Viteškog je - vidi se - držanja.
Vitka stasa, a lijepa obličja
Kano stručak mirisavog cvitja,
Gizdav junak prepun je miline,
Živ junače i junački sine!
Drugi ti je, pjevče Dragovane,
Sivi solo Šeparović Frane.
Tko što hoće neka mi brojaka,
Nije gori od prvog junaka.
Vitka stasa, jednaka su rasta,
Dvije grane od dva jaka hrasta,
Dva sokola, gledat ih je dika,
A za njim su do dva perjanika.
Sad pomozi, vilo posestrimo
Da junake ove proslavimo.
kako što su zaslužili vrijedni,
Junačke su, vjeruj, slave vrijedni.
Pomenuću prvoga junaka
Po imenu Jurkovića Mata,
Kojino je junak os starine
K'o što biješe Ive Senjanine.
Vjera vam je i tvrda i jaka,
Ne stidi se ni jednog junaka,
Ističe se u kretnji i snagi,
Međ junaci on je kamen dragi.
Lijepo mi se junak nakitio,
Svijetlu sablju uz bok pričvrstio,
Pa se bani junak od megdana
Gdje mu vojska lijepo poredana.
Iza ovog sokola sivoga
Evo, pobre zmaja ognjenoga:
Reći ću vam, samo me se man'te:
To je junak Franulović Ante.
Jo kakav je, bor ga ne ubio!
Na oči je kalpak naturio.
Života mi i današnjeg dana,
Ništa gori Ljutice Bogdana.
Britka ćorda o pas mu se svela,
Mrka brka, čela od ocjela,
Lica tamna, a pogleda plamna,
Spominje ga Krajina odavna.
Ponajzadnji ovaj hodijaše,
Vjeran junak četu pratijaše,
Kako okom četu pregledava,
Od miline junak poigrava.
Bože mili prizora li krasna!
Jarkog sunca sinu zraka jasna,
A junaci kitni skladno gredu
Preko Luke u dugome redu.
Sad se izvi iznad tih junaka
Bijela vila iz svijetla oblaka.
Svetim plamom njeno lice sija,
U ruci joj trobojka se vija.
Troboj barjak zrakom plovijaše,
Struk tanani vili zastiraše;
Okretno se izvijala vila
Dok je četu do crkve dopratila.
Da t' je bilo, brate, malo stati,
Divno ovo čudo pogledati!
Al' malo ih vidjet ju mogaše,
Jer sunčanim u zrakama sjaše.
Sve pomalo vile nestajaše
Dok u crkvu četa ulazaše.
Kad uđoše u crkvu junaci,
Nesta vile međ svijetli oblaci.
U crkvi se četa namjestila,
U to sveta misa pristupila.
Ante Oreb, svoga zvanja dika,
Kod velikog služi žrtvenika.
Na njemu je misničko od'jelo,
Mrtvim poje mrtvačko op'jelo
Pred oltarom svetoga Josipa,
Što milošću vjerne obasipa.
Crnu misu odslužiti daše,
za pređe im, koje pokopaše,
Da bi tako potomci njihovi
Sjetili se i njih nad grobovi.
Ja tu hvalim hrabrost preveliku,
To vam služi na junačku diku:
"Rod bo samo koji mrtve štuje,
Na prošlosti budućnost u snuje."
Unuci će zlatnim pismenima
U svojijem pisati srcima
Časna djela svojih podšasnika
Trajnog će vam sazdat spomenika.
Ne od mjedi niti od mramora,
Zub vremena i to izjest mora,
Već će pjesnik ukraj vilin-česme
U vječne vas okovati pjesme.
Kada misnik službu božju reče,
Cijela četa tad pobožno kleče:
Pa izmole tihu molitvicu,
Tko za brata, a tko za sestricu.
Tko za mile opet roditelje
Da bi Višnji uslišao želje:
Mrtvim dao u raju naselje,
A živima zdravlje i veselje.
Kad izmole tada svi ustaju
Znakom krsta pritom se križaju
Pokloniv se Bogu Gospodaru
U onome presvetom oltaru.
Pred crkvom se l'jepo usporedu
Paka idu u prvašnjem redu:
Preko Luke kita izabrana
Prati doma svoga kapetana.
L'jepo li je pogledat junake,
Vesele im bile mile majke,
Kojeno ih takve porodiše
I na uhar rodu odgojiše.
Ja, kadara, moj mili nebore,
Kapetanu padoše pred dvore,
Cijela četa - tko vidio kaže -
Sablje vadi i počast iskaže.
Kapetanu to milo bijaše,
Pak on kapu sa glave skidaše,
I svakoga cjelovom počasti,
Zahvaljujuć' na primljenoj časti.
Obliše ga na to suze vrele,
Pa ulazi u dvore bijele.
Tere opet junak za junakom
Slijedom slijedi za svojim barjakom.
Pa mi ide vojska od megdana
Ispratiti srzente mlađana.
Ide vojska srca veseloga
Do njegova dvora bijeloga.
Kad pred bijele ispadoše dvore,
Tu veselja više se ne more:
Majka svoga sina ogrlila,
U bijelo ga čelo poljubila.
Majka sina grli i cjeliva,
Od radosti suzice proliva,
A junacim' srce uzigraše
Pa i njemu dužnu počast daše.
Odatle se digoše junaci,
Složiše se srca i koraci.
Pa mi idu lijepo ondara
Ispratiti svoga barjaktara.
Barjaktaru, dugo zdrav nam živi!
Barjak viješ kano soko sivi.
Vitlaju se zrakom boje jake
K'o sokoli k nebu pod oblake.
Barjaktara kada ispratiše,
Junaci se lijepo pozdraviše,
Pa odoše, vesela im mati,
Svaki svome dvoru blagovati.
Otiđoše svaki svome dvoru,
Svome b'jelom dvoru i oboru.
Al' ti mogu tvrdu vjeru dati,
Opet će se popodne sastati,
Da junačko kolo zaigraju
I pošteno lice osvjetljaju;
Da povuku sablje od bedrice,
Da sastave ljute posjeklice.
Pa kad s' udre dvadest ubojnika,
Frcati će iskre iz čelika,
A kad kolo povede družina,
Stat će tvrde zemlje tutnjavina.
A ti, vilo rastri krila laka,
Pa sa sinjih zaplovi oblaka;
Rastri, vilo, krila i okrilja
Da nabereš smilja i bosilja.
Čime ćemo vojsku zakititi
Kad ohola bude prolaziti,
Da se ne bi srdili junaci
Gdje pospaše sv'jesni vilenjaci.
Al' neće se kazat rasrđeni,
Jer će biti l'jepo iskićeni.
Hoće sn'jeti vila sa planina
Svakom drugu kitu ružmarina.
Pjesmo moja, pjesmo vilovita,
Tiha, nujna, glasna, silovita,
Pjevala si slavu od junaka,
Polu dana zore sa uranka.
Ali jošte nismo ni počeli,
Nit smo takvim podvigom dozreli,
Al' početo treba dobršiti,
Zato ćemo dalje nastaviti!
U toliko zdravi ste sokoli,
Ponositi momci i oholi,
Pijuć' vino, u današnje slavlje,
Napijte se i u moje zdravlje.
