Već početkom Došašća djeca i
mladež uglavnom ali i već oženjeni ljudi organiziraju se u male grupe - klape
zbog priprema za navišćovanje. Dogovaraju se o pjesmama koje će za predstojeća
tri blagdana pjevati i uvježbavaju ih, prave plan navišćovanja.
Pjesme su isključivo iz bogatog repertoara hrvatskih božićnih pjesama i različite
za svaki blagdan.
Samo navišćovanje uvijek se odvija
na isti način:
Kad klapa dođe pred vrata prvo upozorava ukućane na svoju nazočnost i upitali:
"Je li se može?" To obvezno pitanje svjedoči o nenametljivosti
i poštivanju privatnosti obitelji kojoj su došli navistiti.
Pošto se od domaćina dobije odobrenje otpjeva se prigodna pjesma, a u nastavku
obvezno: "S ovim pisma dovršuje, svića nam se izgasuje / Neće gospodar
neharan biti da nam neće otvoriti / Mi Vam vele ne prosimo jerbo torbe ne
nosimo / nego bokun suha kruha da jedemo do ponoća."
Dok se pjeva u kući se pozorno sluša. Jedino se, ali šapćući, pokušava pogoditi:
"A, koji su ovo?", ili ocijeniti pjevanje: "Ovi dobro
kantaju".
Domaćin otvara vrata i nudi klapu da uđe.
U staro doba na stolu su uz obvezne pršurate, bile frigane gere, suhe smokve
i koji rogač, a uz to bevanda ili rakija za starije. Za dobro navišćovanje
bi se podjelile nagrade (izvorno suhe smokve, minduli, naranče, a kasnije
do današnjih dana novac). Ovo "plaćanje" je bilo na vižiju sv. Tri
kralja i to samo za one koji su dolazili i na Badnji dan i Staro lito. Kasnije
se je to promijenilo u svaki put.
Na odlasku se zahvaljuje domaćinu i on njma, a sa zadnjim navišćovanjem pjeva
se: "A sad s Bogu dovidjenja do drugoga Porojenja".
