Zahvaljujući svom povoljnom položaju na krajnjem zapadnom dijelu otoka, u dnu dugačkog i prostranog zaljeva, zahvaljujući odanosti Velolučana kultu rada, toj škrtoj zemlji i moru, koji im bijahu izvorište opstanka i života na ovom prostoru te težeći uvijek boljem i bogatijem življenju, Vela Luka je od svih naselja na otoku imala najbrži i najdinamičniji razvoj tijekom posljednjih pedesetak godina prošlog stoljeća.
Do sredine tog stoljeća bila je tek "maleno seoce na zapadnom dijelu korčulanskog otoka sa starim kaštelima i malenom crkvom sv. Vincenca, s nekoliko magaza i vinskim podrumom te manjom skupinom kuća".
Tako je vidi i doživljava pisac prve povijesti Vele Luke - Blaćanin Nikola Ostojić.

Nije imala ni prikladne crkve za vjerske potrebe svojih žitelja, nije imala ni svoje župe, ni svoga groblja, ni škole.
U političkom pogledu pripadala je Blatskom sindikatu, a od druge polovice XIX. st. novoustrojenoj općini Blato. U crkvenom pogledu pripadala je blatskoj plovaniji (župi).

Međutim, od sredine toga stoljeća Vela Luka će krenuti krupnim koracima putem svoga samostalnog razvoja dovršavajući proces ustrojstva u organizirano samostalno mjesto s potrebitim službama i ustanovama.
Nizom većih graditeljskih i komunalnih zahvata, kao primjerice izgradnja obale i pristaništa, kao i utemeljenjem nekih društvenih i vjerskih institucija i potrebitih državnih službi stvarali su se uvjeti i za njeno političko osamostaljenje.
Gradi se velika župna crkva (od 1846.-1848.), utemeljuje se samostalna crkvena župa (1849.), bratovštine (sv. Josipa 1852., Blažene Gospe Presvetog Ruzarija 1899.), izgrađuje se groblje sv. Roka s kapelom (1850.), započinje s radom i redovna pučka škola (1857.).
Mjesto se širi i razvija blagim padinama Pinskog i Mrkog rata spuštajući se u Dolac i Knežinu te uz prostranu i dugu morsku obalu, do uvale Bobovišća, preko Lučice do uvale Kale. Uspostavlja se poštanska i telegrafska služba (1885.), uvodi se plinska rasvjeta.

Vela Luka raste i brojem svojih žitelja tako da krajem prošloga stoljeća broji gotovo 3.000 stanovnika.
Taj graditeljski, gospodarski i populacijski rast temeljio se na konjukturi vinogradarstva, pomorstvu i trgovini preko zaštićenog i prikladnog velolučkog zaljeva, postavši glavna uvozno-izvozna luka poljoprivrednih dobara zapadnog dijela otoka, naročito ribarstvu, nakon utemeljenja jedne od prvih tvornica za preradu ribe u Dalmaciji, bečke tvrtke Carla Warhaneka (1889.), od kada Vela Luka postaje jaki ribarski centar ne samo na otoku nego i u Dalmaciji.
Taj trend gospodarskog prosperiteta bit će zaustavljen krajem XIX. stoljeća zbog bolesti vinove loze i poznate "vinske klauzule" (ugovor između Austro-Ugarske i Italije 1891. god.), što je imalo za posljedicu iseljavanje Velolučana u prekomorske zemlje. Unatoč nepovoljnim gospodarskim prilikama krajem stoljeća, Velolučani se bore da ostanu i opstanu na svom škoju, u svojoj Veloj Luci. Osnivaju Težačku zadrugu i Seosku blagajnu (1901. i 1908. god.), koje će doprinijeti izvjesnom zaustavljanju gospodarske recesije u mjestu. Povoljnim zajmovima i kreditima te uz novčanu pomoć svojih iz prekomorskih zemalja dio velolučkih težaka uspio je obnoviti svoja gospodarstva, osloboditi se kolonatskih odnosa i postati vlasnik zemlje.

Korišteni djelovi tekstova dr. Franko Oreb, Vela Luka od druge polovice XIX. stoljeća do I. svjetskog rata, iz zbornika "Vela Luka ne putu samosvojnog razvoja", grupa autora, Vela Luka, 2000.

 

  
  2/6