Razumije se da je sve to imalo odraza i na razvoj društvenog i prosvjetno-kulturnog života, naročito u posljednjem desetljeću prošloga i prvom desetljeću ovoga stoljeća, u vrijeme političkog, duhovnog i nacionalnog preporoda hrvatskog naroda.
Osnivaju se čitaonice i prosvjetno-kulturna društva: Crkveni pjevački zbor (1891.) i Velolučka glazba (1893.), koje će uspješno voditi maestro Nikola Furlani, zatim društvo Hrvatski napredak (1894.), Pučka štionica (1908.) te Pjevačko-tamburaško društvo Hum (1909.).

U svemu tome, uz napredne velolučke težake i ribare, đake i sveučilištarce te narodno učiteljstvo, značajnu ulogu imala je i velolučka crkva i njezini svećenici: od prvog velolučkog župnika don Petra Jokovića, don Iva Depola do don Ljube Bačića i don Frane Vučetića. U tom razdoblju Vela Luka je podarila hrvatskom narodu nekoliko značajnih svećenika: dominikance Ambroza Bačića i Josipa Oreba, franjevca Petra Vlašića i druge koji su se istakli na književnom, glazbenom i teološko-filozofskom polju djelujući u drugim sredinama, pa i izvan domovine, prenoseći slavu rodnog zavičaja.

Oni su bili pokretači prosvjetno-kulturnog života, čuvari narodnog jezika i običaja, vjerske i narodne tradicije, jednom riječju duhovne nacionalne baštine hrvatskog naroda. Prihvaćali su preporodne ideje i širili ih među velolučkim pukom. Za Austro-Ugarske Monarhije spomenuta društva bila su žarišta naprednih ideja i misli, imala su ne samo značajnu ulogu u razvijanju glazbene kulture i pisane riječi među žiteljima Vele Luke nego i značajnu političku ulogu u osvješćivanju naroda, buđenju njegove nacionalne svijesti i gajenju ljubavi za svoju prošlost, narodni jezik, zavičaj i domovnu Hrvatsku. Većina narodnih običaja u našem mjestu imala je svoje ishodište u kršćanskom svjetonazoru, vjerskom životu velolučkog puka, koji se odvijao kroz djelatnost bratovština i vjerskih događanja tijekom liturgijske godine.

Tijekom prošlog stoljeća u Veloj Luci su osnovane dvije bratovštine: Bratovština sv. Josipa 1852. god. i Bratovština Gospe od Ruzarija 1899. godine. Imale su svoje statute po kojima su djelovale, izgrađivale su svoje kuće (Vela i Mala skula) na crkvenoj plokati, razlikovale su se po odjeći koju su nosili u procesijama i za crkvenih svečanosti i blagdana, po svojim barjacima. Uz njih se vezuje i crkveno pučko pjevanje i pasionske pobožnosti vezane uz štovanje Isusove muke u korizmeno vrijeme i Velikom tjednu.

Korišteni djelovi tekstova dr. Franko Oreb, Vela Luka od druge polovice XIX. stoljeća do I. svjetskog rata, iz zbornika "Vela Luka ne putu samosvojnog razvoja", grupa autora, Vela Luka, 2000.

 

	3/6

 

 

---