Perica Vlašić rođen je u Veloj Luci 2. lipnja 1932. god. u siromašnoj ribarskoj obitelji pa je vrlo mlad, tako rekavši dječak, morao zarađivati svakodnevni kruh uz teško ribarsko veslo, kao i mnogi njegovi vršnjaci onoga vremena.
I tko zna, da li bi Perica Vlašić ikada zanijenio ribarsko veslo sa športskim i postao svjetska veslačka zvijezda, da mu jednog dana nije prišao njegov prijatelj Budimir Šeparović i rekao: "Perica, dođi s nama voziti četverac, fali nam jedan." Te iste riječi Šeparović je mogao uputiti i nekom drugom, isto tako snažnom mladiću. Međutim, tek kasnije se uspostavilo, da su igrom slučaja te riječi bile upućene pravom čovjeku u pravo vrijeme.
I tako je Perica Vlašić već slijedećeg jutra te 1947. godine, sjeo u četverac i započeo svoju veslačku karijeru u, tek osnovanom, mjesnom klubu "Ošjak". U to vrijeme "Ošjak" je bio najaktivnije športsko društvo u Veloj Luci i u njemu su bili okupljeni mahom ribari i težaci. Nakon ribarskog vesla, nakon motike, dolazili su u "Ošjak", sjedali u športske čamce i uporno učili veslačku vještinu pod vodstvom ondašnjeg trenera Petra Oreba Gobice, čovjeka koji je jedan od najzaslužnijih za razvoj veslačkog športa u Veloj Luci.
Vjerujem, malo je onih koji znaju kako je Vlašić veslačku karijeru počeo upravo u četvercu i to vrlo uspješno. Kao šesnaestogodišnjak uvršten je u ekipu četverca za podmladak. U tom četvercu osim njega bili su: Budimir Šeparović, Ljubo Surjan, Ivan Surjan te kormilar Ante MIletić. Nakon par mjeseci treninga dolazi do prvog nastupa i to na prvenstvu Hrvatske u Rijeci 1948. godine, gdje premoćno osvajaju prvo mjesto u ovoj konkurenciji. Godinu dana kasnije na prvenstvu Hrvatske u Šibeniku osvajaju prvo mjesto u konkurenciji omladinaca, a 1950. godine, njihov četverac na prvenstvu Hrvatske u Puli osvaja prvo mjesto i u konkurenciji juniora.
Te 1950. godine Perica Vlašić prvi put sijeda u skif. To se u početku nije sviđalo treneru Petru Orebu, jer je on još uvijek vozio u četvercu. No, kada je vidio da se Perica ne žali zbog treniranja na obje strane i da su njegovi treninzi ozbiljni i redoviti, više ga nije odvraćao od skifa. Vlašić je za vrlo kratko vrijeme savladao tehniku veslanja u skifu i nastavio u njemu veslati sa još više žara. Upravo te godine u Veloj Luci je zakazan prijateljski veslački dvoboj između domaćeg "Ošjaka" i VK "Savice" iz Ljubljane. "Savica" je ovdje došla sa skifistom koji je te godine osvojio prvo mjesto u Sloveniji, zato se nitko nije mogao ni nadati da bi ga mogao ugroziti jedan Vlašić, koji je u skifu bio tek početnik. No, dogodilo se čudo. Vlašić je, s prednošću čak oko dvjesta metara, ušao prvi u cilj. To je bila njegova prva pobjeda u skifu, koja je iznenadila svih, a najviše njega samoga. Tom prilikom trener "Savice", nakon što je čestitao Vlašiću, izjavio je sljedeće: "Ne vjerujem da je ovaj čovjek trenirao tek nekoliko mjeseci, ali bez obzira na to, ja vam kažem da će se o ovom veslaču čuti." Inače, Vlašićeva pobjeda je bila i jedina pobjeda za "Ošjak" u ovom međuklupskom prijateljskom dvoboju.
Slijedeće, 1951. godine na prvenstvu Hrvatske u Zadru, Vlašić je zadnji put nastupio u četvercu s njegovim već spomenutim suvozačima. Ovoga puta opet prvi prolaze kroz cilj i postaju prvaci u konkurenciji seniora. Jedina prinova u čamcu bio je kormilar Toni Franulović.
1952. godina je godina u kojoj se Vlašić definitivno odlučuje za veslanje u skifu. Te iste godine prvi put nastupa i na prvenstvu Jugoslavije u Mariboru, u posuđenom čamcu VK "Gusara" iz Splita. Vlašić je startao silovito i ostavio svih za sobom nekoliko dužina čamca, a onda je najednom stao. To prvenstvo Jugoslavije za njega je završilo neslavno i ostavilo sumnju, da li su nogari pukli baš slučajno.
Ove iste godine napušta svoj matični klub "Ošjak" i odlazi na odsluženje vojnog roka u Pulu. No, tamo ga je ubrzo "pokupio" legendarni "barba" Luka Marasović i odveo ga u "Mornara". Po dolasku u Split odmah je počeo trenirati pod vodstvom novog trenera "barbe" Luke i prvi službeni nastup imao je 1953. na prvenstvu Hrvatske u Splitu. Među protivnicima je imao i tadašnjeg prvaka Jugoslavije Ivu Durajliju, člana VK "Mladost" iz Zagreba, s kojim se našao u finalu i glatko ga pobijedio velikom prednošću. Postaje tako prvak Hrvatske i neslužbeni prvak ondašnje Jugoslavije za seniore. Te godine postaje i članom državne reprezentacije pa nastupa i na Bledu gdje se održavao tromeč Zap. Njemačke, Austrije i Jugoslavije. U vrlo jakoj konkurenciji osvaja zlatnu medalju i postiže prvu pobjedu za državnu reprezentaciju. Što više, sutradan prvi put nastupa i u dubl-skulu sa svojim suvozačem Stevanom Vacijem iz VK "Tamiš" Pančevo i prvi prolaze ciljem. Tako je Vlašić na svom reprezentativnom krštenju postigao dva prva uspjeha, te započeo pohod ka najvećim sportskim ostvarenjima svoje blistave karijere.
Te iste godine, na prvenstvu Jugoslavije u Šibeniku, postaje i službeno državni prvak u skifu za seniore, a uz to i prvak Jugoslavije u dubl-skulu sa Stevanom Vacijem.
Odmah slijede velike pripreme za odlazak na prvenstvo Europe koje će se održati i Kopenhagenu na jezeru Bagsferd. Tu ga je čekala, između ostalih, kao i za mnoge skifiste toga vremena, nepremostiva prepreka zvana Čukalov. A Čukalov je bio olimpijski pobjednik iz Helsinkija 1952. godine i neslužbeni prvak svijeta, jer se do tada nije održavalo svjetsko prvenstvo. Čukalov je bio predstavnik Sovjetskog Saveza i u to vrijeme sigurno je osvajao prva mjesta gdje god bi se pojavio. Osim njega tu su još bili poznati majstori skifa, među njima i Poljak Kočerka jedan od finalista Helsinške Olimpijade i drugi.
Prognoze tadašnjeg našeg stručnog štaba bile su prilično suzdržane s potajnom nadom da se Vlašić nađe u finalu. No, Čukalov nije mislio tako. Olimpijski pobjednik je na vrijeme ocjenio odakle dolazi prava opasnost, čuvši već o Vlašićevoj pobjedi na Bledu u trci s prvakom Austrije i Zap. Njemačke. Kradomice ga je promatrao na treningu, snimajući njegovu tehniku veslanja i vjerojatno se u tom momentu nije znalo, tko se od koga više plaši.
Vlašiću ovdje nije bio naklonjen ždrijeb, jer već u prednatjecanju dobija u svojoj grupi favorite, Čukalova i Kočerku. Ova najjača grupa skifista izazivala je i najveće interesiranje, ne samo među brojnim gledateljstvom, već i među najvećim športskim gurmanima iz elite veslačkih stručnjaka cijele Europe. Vlašić je u ovoj trci uspješno startao te skupa s Čukalovom prolazi kroz cilj. Tek naknadnim provjeravanjem ustanovljeno je da je ipak Čukalov imao neznatnu prednost. No Vlašić je bio zadovoljan jer je na ovom prvenstvu Europe ipak uspio ući u finale u borbi s elitom europskog skifa.
Kada sam Vlašića upitao, što je bilo s njim uoči ovog, za njega dotad najvećeg finala, rekao mi je: "Naši su me već čuvali kao sigurnu medalju, a ja sam samo mislio na to, kako da sutra u finalu pobijedim tog Čukalova. Vidio sam da ima odličan start, znao sam da je vrlo iskusan, ali sam isto uvidio i to da mi u finišu nije ravan. U polufinalu mi je izmakla pobjeda nad njim, samo zato što sam zakasnio s finišem. Međutim, sada sam već znao kada trebam finiširati i jedva sam čekao sutrašnji finale". I došao je dan velikog finala, 18. kolovoza 1953. godine.
Prepuštam da ovu finalnu trku ispriča sam Vlašić, kako bi bila što originalnija: "Čukalov je poveo sa starta, vjerojatno što je očekivao da će mu finiš biti gorak. Do tisuću i petsto metara uopće ga nisam uspio vidjeti, jer je stalno bio preda mnom i nisam se baš ugodno osjećao. Međutim, morao sam se pridržavati taktike koju sam zamislio skupa sa svojim trenerom. Interesantno je to, da sam duž cijele staze imao dojam, kao u trci sudjeluje samo Čukalov i ja. Na druge sam bio potpuno zaboravio. Kada sam ga na tisuću i petsto metara prvi put ugledao u sebi sam promrmljao: "Samo da mi se štogod ne dogodi".
Kroz pakao mog finiša čuo sam bodrenje naših, kao i domaće, danske publike, koje se pojačavalo sve više i više kada su vidjeli da za mnom zaostaje čuveni Čukalov. U razmaku od oko petsto metara, koliko je još bilo do cilja, olimpijski pobjednik iz Helsinkija i neslužbeni prvak svijeta, ostao je za mnom oko sto metara i ušao u cilj tek peti. Poredak je bio sljedeći: Vlašić - Jugoslavija, drugi Kočerka - Poljska, treći Maie - Francuska, četvrti predstavnik Engleske i posljednji Čukalov - SSSR."
Eto tako je tekla trka koja je našeg Vlašića dovela na tron europskog i neslužbenog prvaka svijeta. Toga dana primio je broj ne čestitke. Među njima čestitao mu je i čuveni njemački doktor Reidel i Freiburga. Iznenađen Vlašićevim fizičkim sposobnostima, kao pasionirani ispitivač vrhunskih svjetskih sportaša, izrazio je želju da bi ga volio ispitati u svom institutu. Ubrzo je ta njegova želja bila i ispunjena, pa se je u njegovom arhivu, pored Emila Zatopeka, Rochi Marciana i mnogih drugih istaknutih športaša svjetske klase, našlo ime jednog jedinog Hrvata - Velolučanina, Perice Vlašića.
Te 1953. godine, bio je proglašen za najboljeg športaša Jugoslavije i u ime mladih predao je maršalu Titu štafetnu palicu.
1954. godina je najslavnija u Vlašićevoj karijeri. Te godine odlazi na jednomjesečnu turneju po Europi, te reda pobjedu za pobjedom. najprije u Duisburgu, gdje je u posuđenom čancu Njemice Inge Šolc, uvjerljivo pobjedio predstavnike osam nacija. Isti uspjeh ponavlja i u Groningenu (Belgija) na internacionalnoj regati u posuđenom čamcu nekog privatnika. Njegove pobjede u Njemačkoj i u Belgiji naišle su na veliku opsadu od strane novinara. Športski listovi posvećuju dosta prostora ovom neozbiljnom veslaču, koji čak s posuđenim čamcima, tako uvjerljivo trijumfira Europom.
Bez svog čamca Vlašić putuje i u London. Stiže tamo samo jedan dan prije početka čuvene "Kraljevske henleyske regate", koja je u ono vrijeme značila isto što i prvenstvo svijeta. čamac mu za ovu priliku ustupa jedan engleski trener i biva neobično sretan što će u njemu veslati novopečeni prvak Europe i neslužbeni prvak svijeta - Vlašić.
I ovdje su športski listovi pisali dosta o njemu. Engleze je čudilo to, kako se jedan veslač može pojaviti na jednoj ovako važnoj regati bez svog vlastitog čamca, trenera, a još uz to i samo jedan dan prije starta. Kakva je to sigurnost?
Ovdje, na Henleyu, veslači su se natjecali po "nokaut" sistemu", što znači da poraženi u prednatjecanj odmah ispada iz daljnjeg natjecanja. Inače, veslanje je kod Engleza vrlo popularan Šport, a najatraktivnija disciplina je upravo skif. Pobjednika u skifu nazivaju "profesorom veslanja" i jedino on dobiva zlatni pehar kraljice Elizabete, koja je i pokrovitelj regate.
Ždrijeb je htio da se već prvog dana natjecanja sudare olimpijski prvak iz Helsinkija - Čukalov i europski prvak - Vlašić. Kako su u stazi nastupala samo po dva veslača, poraženi je već na samom početku morao pakirati kufere i otići kući. Mnogi su ovdje naslućivali da bi se Čukalov mogao revanširati Vlašiću za poraz na europskom prvenstvu, jer se dugo i vrlo ozbiljno pripremao za Henley.
no, trka je počela. "to je bio pakao" - priča Vlašić. "Čukalov je u Kopenhagenu bio mnogo jači u startu. Međutim, ovdje smo se držali skoro poravnati sve do 750 metara. To je bio tempo koji ubija. Vukli smo svaki po 42 zaveslaja u minuti. Nije mi bilo lako, ali se nisam predavao. Tek na 800 metara Čukalov je spustio broj zaveslaja. Preuzeo sam vodstvo i povećao ga do kraja, tako da sam utrku dobio sa oko sto metara prednosti. Veliki Čukalov je i ovaj put bio poražen i nije se uspio revanširati za poraz na prvenstvu Europe.
To je ujedno bio i njegov oproštaj sa skifom i nas se dvojica u skifu nismo susretali. Sutradan su engleske novine pisale o mojoj velikoj pobjedi nad Čukalovom, a za njega su pisali da se je i pored velikih priprema "zaglavio u Temzi". Poslije ove pobjede otišao sam kradomice vidjeti zlatni pehar, koji je bio izložen i čuvan u specijalnoj vitrini.
Drugog dana natjecanja sastao sam se s Francuzom Maieom i pobijedio ga bez osobitog napora. Slijedeći protivnik bio mi je domaćin - Englez Foks, časnik avijacije, meni nepoznat veslač. Protiv njega pripremio sam specijalnu taktiku. Naime, odlučio sam da ga što više napustim u prvih petsto metara, kako bi na taj način izbjegao pritisak publike koje je ovdje bilo oko četiristo pedeset tisuća. To mi je i uspjelo, te je engleska fer publika ipak na kraju meni aplaudirala. Poslije ove trke ponovo sam otišao vidjeti onaj zlatni pokal, koji mi se činio sve bližim.
Došao je i dan finala. Moj protivnik je bio Švicarac Kolomb, pobjednik iz druge grupe, kojega su neki novinari isticali kao favorita. Zamalo se ta njihova prognoza nije i obistinila. ja sam već bio na izmaku snaga. Mislim da je tome najveći krivac bila hrana na koju se nikako nisam mogao naviknuti.
Uslijedio je start i u posljednjoj trci. Osjećao sam se umoran i nisam se htio upuštati u velike razlike, na samom početku. I umalo da mi se to nije osvetilo. Išao sam pred njim samo tri dužine čamca, iako sam mogao i više. No kasnije sam osjetio kako mi ponestaje snage. Kolomb me je polako sustizao. Bio je krupan i snažan momak, usto bodren od domaće publike, a ja sam proživljavao najtežu trku svoje karijere. Ni danas mi nije jasno odakle sam smogao snagu za finiš. Pobijedio sam ga za samo dvije dužine čamca. Međutim, bio sam toliko iscrpljen da su mi morali pomagati kod izlaska iz čamca."
Svakako da se ovaj iscrpljujući napor obilato isplatio Vlašiću, jer je osvojio najveći ondašnji trofej svijeta, veliki zlatni pehar kraljice Elizabete i čuveni "DAIMASKALS". To je kutija koja na sebi ima dva ukrašena vesla s lovorovim vijencem, naokolo ukrašena dragim kamenjem, a svaki je osvajač nosi samo godinu dana. Onda, kada ju je osvojio Vlašić, na jednoj od srebrnih pločica koje se u njoj nalaze, bilo je ugravirano i njegovo ime, kao sto osmog osvajača.
Tog najvrijednijeg tadašnjeg veslačkog trofeja, domogao se od Hrvata jedino Perica Vlašić, pronijevši tako svijetom slavu hrvatskog i velolučkog veslačkog športa. Ljubomorno ga čuva u svojim bogatim vitrinama i još se danas sjeća, kako ga je onda kradomice promatrao u začaranim "Henleyskim vitrinama", koje su mu u onim napornim danima sličile na neosvojivu tvrđavu.
Trebala bi podeblja knjiga da bi se spomenule sve one regate na kojima je nastupao i pobjeđivao naš proslavljeni veslački as, zato sam se ovdje zadržao, i to opet najkraće, na onim, po meni najvažnijim.
U svom impozantnom športskom opusu ovaj skroman čovjek bilježi četrdeset pobjeda u raznim internacionalnim regatama, a isto toliko i na nacionalnim prvenstvima u skifu i dubl-skulu. Učestvovao je na sedam europskih prvenstava i na dvije Olimpijade - onoj u Melbourneu 1956. te u Rimu 1960. godine. Osam puta za redom bio je prvak države u skifu, a sedam puta sa suvozačem Nikolom Lučinom iz Splita.
Prošlo je mnogo godina otkako je Perica Vlašić izašao iz skifa, no športski svijet ga nije zaboravio, a i kako bi, kada je u svjetskom veslačkom športu ostavio neizbrisiv trag. Jedan od tragova je i čuveni "Vlašićev zaveslaj" koji je ostao u analima veslačkog športa kao potvrda jednog fenomenalnog veslača.
Zato ga i danas pozivaju na velika natjecanja kao počasnog gosta i kod nas i u inozemstvu. Nisu ga zaboravili ni Englezi 1990. godine pozvan je na Henley na sto pedesetu godišnjicu "Henleyske regate".
Odlukom Ministarstva prosvjete i športa RH - Odbora Državne nagrade športa "Franjo Bučar" od 23. listopada 1995. godine, Perici Vlašiću dodijeljena je Državna nagrada športa "Franjo Bučar" za 1995. godinu.
No, neobično mi je drago, a vjerujem i njemu, što ga nismo zaboravili ni mi, Velolučani. Prvo priznanje Općine Vela Luka za životno djelo - 1995. godine, došlo je bez dvojbe, u prave ruke.
Ruke koje su nam podarile tolike športske radosti i učinile nas ponosnim na njihova djela.

Ivo Cetinić Paron




velaluka.info

 

 


Perica Vlašić (1932. - 2004.)